Kad se kaže Brijuni, većini malo starijeg svijeta s područja bivše nam države prva asocijacija će biti Josip Broz Tito, makar su u njegovo vrijeme Brijuni uglavnom bili Brioni; neko je negdje odlučio da talijanskom nazivu treba dati prednost nad hrvatskim. One nešto mlađe će, doduše uglavnom samo u Hrvatskoj, asocirati na Franju Tuđmana, a najmlađe, ako su se negdje u virtualnom ili sličnom svijetu već sreli s Brijunima, na jelene lopatare, zebre, slonove i druge predstavnike životinjskog carstva koje baš i ne mogu susresti kad odu baki i djedu na selo.

Što se mene tiče, prilično me je baš briga i za Josipa i za Franju, a i za Franju Josipa, Prvog, dakako; njega ne spominje niko, a preporod Brijuna desio se upravo u njegovo doba, kad je ovo bila Austrija. Hajd' dobro, Austro-Ugarska, budući da je austrijski tajkun Paul Kupelwieser Brijune kupio 1893., kad je Austrija već 26 godina bila vjenčana s Ugarskom. Pitanje je, naime, bi li i Tito i Tuđman ikad i čuli, kamoli kročili na Brijune da čudaku Kupelwieseru nije prahnulo praviti gluposti. Najveća „glupost“ bilo je dovođenje kasnijeg nobelovca Roberta Kocha koji će, uz ostalo, dotad nepremostivom problemu, malariji, najaviti opći rat do istrjebljenja, i u tom ratu, nakon dugogodišnjih borbi, pobijediti. Predugo bi trajalo dok bi se ispričalo što je sve Kupelwieser uradio da Brijune „privede svrsi“, ali ponešto od toga nema smisla preskočiti: makija je iskrčena po prethodno precizno izrađenom elaboratu, s travnjaka su očišćene tisuće tona kamena, izgrađena je luka, jer se dotad na Veliki Brijun moglo doploviti samo za plime, izgrađen je prvi na svijetu bazen s grijanom morskom vodom, dovedena pitka voda iz Fažane… I bukadar drugih stvari. Nije da ga niko ne spominje, a i Koch je dobio neku vrst „oltara“, eno ga u živoj stijeni jednog od nekadašnjih kamenoloma, ali, ako ćemo pošteno, i Kupelwieser i Koch bi, kad se spomenu Brijuni, trebali biti barem u rangu Tita i Tuđmana. Niko ne spominje ni njemačkog kralja Vilima II., koji je na Brijunima bio šest puta, kao ni prestolonasljednika Ferdinanda i njegovu Sofiju, da, one što ih je Gavrilo Princip poslao na „bolji svijet“, a i oni su šetali otočjem.

Foto: M.J. | Bljesak.info / Kochov ''oltar'' u živoj stijeni

Od Fažane do Brijuna brod prate galebovi. Putnici izletnici nude im komadiće hrane, a galebovi ih uzimaju iz ruke i tako sve dok brod ne pristane. Kažu da se uznemire ako brod zakasni koju minutu – imaju oni svoj nevidljivi sat, a red vožnje znaju kao i kapetan i njegova posada.

Nekad su Brijuni, ne znam baš da li svih 14 otoka, ali Veliki Brijun svakako, bili dio istarskog kopna, a kanal između Fažane i otoka dubok je svega 12 metara. Putnici, a većini je to prvi izlet na Brijune, čim se brod malo udalji od Fažane, nestrpljivo poviruju kad će se u vidnom polju ukazati kopno. Začas to bude, plovidba taje kratko, pa se na liniji između morske plaveti i zeleni šume udjene nekoliko zgrada.

Za nekoliko minuta se raspoređujemo po jezicima, „Englezi“ na jednu, „Švabe“ na drugu, „Hrvati“, među koje ovdje spadaju svi izletnici iz, kako se sad kaže, b-h-s-c jezika, na treću stranu. Vlakići su spremni i za pet minuta već jezdimo Velikim Brijunom.

Imati dobar marketing, zna se, pola je posla, možda i više. Brijuni ga itekako imaju, od Tita, preko Tuđmana, pa do Radeta Šerbedžije. Kažem to zbog toga što na kraju, kad se sve zbroji, neću biti previše oduševljen onim što zapadne oko posjetitelja. Naravno, Brijuni jesu pravi biser, nema tu zbora, ali da ih vrijedi posjetiti toliko koliko nam se to sugerira – ništa od toga. Drugačije je onima koji dođu na tjedan ili više dana pa zavire u svaki kutak, prošeću šumarcima s još neistraženim ostacima nekadašnjih civilizacija, bućnu se u more u uvalicama skrivenim od ostatka svijeta ili prekrše zabrane pa priđu bliže nekoj od pitomijih životinja.

Vlakić se polako probija za tako malo otočje nepreglednim uređenim ledinama, oivičenim visokom borovinom, pa nastavi uza samu obalu, pustu i dohvatnu samo pogledu, mada bi, siguran sam, svi koji su se našli unutra rado napravili stanku pa se osvježili. Iza drvenih ograda mirno pasu zebre, ljame i sveta indijska goveda, ovdje uglavnom dospjela kao darovi afričkih i azijskih državnika Titu. Predaleko su i prebrzo ostaju za leđima pa užitak Safari parka realno i nije neka pljačka. Istine radi, prvi zoo vrt na Brijunima otvorio je, uz pomoć znamenitog lovca na divlje zvijeri Karla Hagenbecka, vidoviti Kupelwieser, ali ni Hagenbecka ne vidjeh nigdje, Tito i samo Tito.

Foto: M.J. | Bljesak.info / K'o nacrtane

Mali odmor je kod bazena s morskim kornjačama i prostranim boksom u kojem dane i godine provodi Lanka, slonica koju je Titu 1972. darovala indijska premijerka Indira Gandhi. To bi trebalo biti jamstvo da će stanka biti zanimljiva, ali… Bazen je prazan, morske kornjače danas štrajkaju, uzalud buljimo u plave zidove, a ni Lanki se danas nešto ne izlazi među svijet. Zato većina putnika svraća na osvježenje u caffe „Soni i Lanka“, a neki se primiču ogradama iza kojih su druge životinje. Preblizu se ne smije, hraniti ih se ne smije. E sad, ne znam ima li Lanka kakav ugovor s upravom, ali se u neko doba ipak udostoji pojaviti, pravi lagani krug boksom u stilu „evo, tu sam, dosade dosadne“. Lanka je 1972. bila beba, a sad je već udovica. Onaj Soni iz naziva caffea bio joj je zakoniti muž, a nju i ovaj svijet napustio je prije devet godina. Udovički život je težak, Lankin pogotovo, budući da je najbliži slon kilometrima daleko i dabogda da će ga ikad vidjeti. Dotak'la sam dno života, sigurno misli Lanka, a nama samo napravi krug i vraća se unutra, tamo negdje gdje je ne možemo vidjeti. Kasnije ćemo iz vlakića vidjeti još jednog slona, ali kamenog ili tako nekog, daleko je da bismo ga opipali. Nadam se da Lanku ponekad odvedu barem do njega; jest da će se na kraju, kad vidi da nije živ, razočarati, ali će biti oduševljena onih nekoliko minuta dok se nada da je pravi.

Onda opet malo livada pa malo mora i sve tako. Ovdje je ona vila, ondje su dolazili Titovi gosti, ondje Franjini, ondje ovo, ondje ono, ali sve je to uglavnom nevidljivo, ukaže se tek poneka kapija uronjena u lišće i cvijeće i to je sve. Vlakić prolazi pored Brijunskog mediteranskog vrta, a ja se pitam šta će mu, ako je već na Brijunima, prva riječ u nazivu, kakav će biti nego Brijunski?! Kao kad u nekom gradiću u Bosni vidim, a vidjeh, Bosansku ulicu.

Foto: M.J. | Bljesak.info / Nehru, Tito i Naser, tvorci Nesvrstanih

Vlakić je odradio svoje i začas smo na polaznoj točki ispred hotela „Karmen“. Slijedi „putopis u mjestu“, odnosno obilazak zanimljivosti nakrcanih u razmjerno mali prostor uz obalu, a prvi „na udaru“ je Titov „cadillac eldorado“. Parkiran je na cesti, ali sa svih strana ograđen pleksiglasom. Nije da ga se ne može dodirnuti, čak i provozati, ali je cijena tolika da to, kao i mnoge druge stvari na Brijunima, mogu priuštiti samo oni baš-baš dubokog džepa. „Cadillac“ je na Brijune stigao 19 godina prije Lanke, najvećem sinu naših naroda i narodnosti su ga poslali naši iseljenici u Kanadi, barem je tako glasila službena verzija, pa ko želi, može i povjerovati, ne košta baš ništa. Prije dvadesetak godina je, priča jedna gospođa koja se njime vozila, cijena unajmljivanja bila malo veća od one koju bi se platilo za taksi, a onda su nadležni shvatili da tako ne može pa su cijene otišle u nebo. Dijelom su takve jer se ipak radi o Titovom autu, a dijelom i zbog činjenice da „cadillac“ troši „samo“ 25 litara na 100 kilometara :) Na kraju, s Titom su se u njemu sjedili Gamal Abdel Nasser i Jawaharlal Nehru, možda su baš vozikajući se po Brijunima skontali kako je najbolje osnovati nesvrstani blok, ali i brojni glumci i još više glumice, primjerice Elizabeth Taylor i Richard Burton, pa Sophia Loren i Carlo Ponti, čak i prva svemirska putnica Valentina Terješkova.

Od „cadillaca“ idemo ka obližnjoj katnici, pogledati izložbu o Titovom teškom bivstvovanju na Brijunima. Ispred nje Titov kip; ne znam ko je autor, ali ga je, bome, slabo potrefio. Unutra se može lijevo i desno. Jest da je izložba o Titu morala biti lijevo, ali su tu stranu zauzele životinje, opet darovi koje je dobivao lunjajući po svijetu, samo ovdje preparirane. Žirafe, gepardi, mufloni, lavovi, majmuni i desetci drugih, ne znam ni kako se sve zovu. Na hodniku između životinja i Tita podsjetnik na Brionsku deklaraciju 19.VII.1956. – stariji znaju o čemu je riječ, mlađima ne vrijedi objašnjavati.

A onda Tito. Dočekuje me s rukom u zraku, pozdravljamo se kao stari znanci, iako je on zeru stariji :) Nekoliko desetaka fotografija velikog formata iz cijelog svijeta, nema gdje nije stigao, kakav ja i moji putopiščići :) Niko od današnjih predsjednika ne može mu ni opepeliti, mada u normalnim državama mogu tu dužnost obavljati dva mandata, a Tito je imao samo jedan. Koji je, doduše, u našoj demokratskoj Jugoslaviji trajao četrdeset i neku godinu :) Ima i slika s Brijuna, recimo kako Tito s trnokopom u ruci „osobno započinje s krčenjem makije“ na Vangi. Mislim, svaka čast našem dragom drugu Titu, ali se moram nasmijati :) Na drugoj odvrće česmu u Peroju, izgrađen njegovom „ličnom brigom“, na trećoj, opet baš onako demokmratski, nadzire radove na izradi jedne od milijun njegovih bisti, na četvrtoj, u bijelom odijelu, obrezuje voćke, na petoj se igra s Lankom...

Foto: M.J. | Bljesak.info / Mozaik iz Veriga i replika Bašćanske ploče

Odmaram na plaži ispred brijunskih hotela, s Kupačicom Borisa Kalina, izrađenom 1954., zavirujem u kamenolome u blizini, puno ih je, zagledam rimske spomenike i moderne umjetnine nekako neselektivno raspoređene u cijelom središnjem dijelu. Crkvica svetog Germana iz 1481. svana i iznutra je pravi mali biser. Jest nalik mnogim drugim istarskim i crkvicama na širem mletačkom prostoru, pa i još šire, ali je „napucana“; ipak je ovo bio Titov otok, sve je, pa i ona, makar je davno desakralizirana, moralo biti tako. Unutra brižljivo osmišljena izložba istarskih freski i glagoljičkih natpisa. Većinu sam ih vidio „uživo“, odnosno u originalu, druge na sličnim izložbama, a poneku i poneki nigdje. Naravno da je Poklonstvo kraljeva Vincenta iz Kastva ljepše vidjeti u prirodnom ambijentu, u crkvi svete Marije na Škrilinah u Bermu kod Pazina nego ovdje, kao i Boljunski natpis u Boljunima kod Lupoglava, i sve ostalo, dakako, ali ko nema dovoljno dana, živaca i novca da obiđe cijelu Istru, ovdje će doći na svoje, budući da je sve vrlo vjerno kopirano. Da, čak svi izlošci više nisu u Istri i blizu nje, što mi sine kad vidim da je u središnjem dijelu postavljena replika Bašćanske ploče.

Uz crkvicu svetog Germana još jedna, tako barem izgleda, ali natpisna ploča kaže da je to ustvari naknadno, 1912. godine dozidana sakristija, mada bi komotno mogla funkcionirati i sama za se. Pored ulaza joj uzidano nekoliko ukrašenih nadgrobnih ploča, a prostrana lopica čini je 1/1 istarskom.

To je to, toliko otprilike nudi ona klasična, poprilično skupa izletnička tura. Meni to nije ni izbliza dovoljno, nego je sreća u „nesreći“ što se nazad, na kopno, može u bilo kojoj turi. Naravno da ću vidjeti kad je posljednji polazak, a ispostavit će se da dotad imam na raspolaganju čitavih nekoliko sati. To je dovoljno da se prošeta do uvale Verige i obiđe prostrana rimska vila što sam je iz vlakića gledao sa sjetom, uplašivši se kako nema drugog, boljeg načina za razgled. Inače je ispred replike Bašćanske ploče položen dio mozaika iz Veriga.

Do uvale ima barem dvadesetak minuta pješačenja, koje nije nimalo dosadno, budući da je usput „raspoređeno“ svašta zanimljivo. Sad detaljno pregledam Šetnicu Roberta Kocha i nekoliko starih kamenoloma, toliko izravnatih da izgleda kao da je riječ o kakvom tamnijem siru, a ne o vrlo čvrstom kamenu. Prva znamenitost do Veriga je crkvica svetog Roka, ona klasična mala istarska, kakvih od Učke do Pule vidjeh barem petnaestak. Sve Rokove su „u pet deka“, čak i kad je vrijeme gradnje u pitanju, a brijunska je iz 1504. Naravno da se ni u njoj ne služi misa, kome bi, već služi kao izložbeni prostor. Trenutno je u toku hrvatsko-slovenska izložba „Plečnik na Brijunima“, a po zidovima i s ekrana redaju se nacrti, projekti, izgrađene i neizgrađene crkve što ih je osmislio najpoznatiji slovenski arhitekt svih vremena.

Foto: M.J. | Bljesak.info / Kupanje u uvali Verige

Manje sreće od Rokove i, privremeno, Plečnikove imala je još jedna crkvica, svega nekoliko stotina metara dalje: bez krova je, preslice djelomično urušene, unatoč čvrstim zidovima u iščekivanju konačnog kraja. Grjehota :(

Nije rimska vila jedino što je zanimljivo u Verigama. Oko nje se, naime, s obje strane zaljeva, posebno oko ceste kojom smo malo prije prošli u vlakiću, na sve strane nižu ostaci građevina. Jest rimskih najviše, ali se očito, vidi se to po arhitekturi, gradilo i kasnije. Ovaj izlet podrazumijeva samo obilazak Velikog Brijuna, ali zidina ima i na nekim od preostalih otoka, a posebno su, reče djevojka što nas je vodila, zanimljivi suhozidni koncentrični krugovi na vrhu Sveti Mikula na Malom Brijunu. Ispod vrha, uz more, opet ima rimskih zidina, kao i na Vangi te na još nekoliko mjesta. Posebna priča je prostrani bizantski kastrum, ovdje, na Velikom Brijunu, koji ću vidjeti samo usputno, budući da nema vremena za sve u čemu bih volio uživati. Toliko vremena ću imati i za ostatke trobrodne bazilike svete Marije iz 5.-6. stoljeća, uz koju se nalazilo ranokršćansko groblje, a dijelovi sarkofaga se vide po obližnjim ledinama. Malo dalje su ruševine crkve svetog Petra iz 6.-7. stoljeća te četverokutna stambeno-obrambena kula. Vremena nema ni za Kredni park, gdje se mogu vidjeti ostaci dinosaura što su ovdje bivstvovali prije kojih 160 milijuna godina, a to napominjem samo za one koji mogu zamisliti koliko je to, ja ne mogu, kao ni za opjevanu Staru maslinu, mada je ona takoreći od prekjučer za, recimo, onu u Baru, na jugu Crne Gore, samo što barska nije Titova već „svačija“.

U Verigama je more svega dvadesetak metara od zidina, Rimljani su na kupanje mogli pravo iz dnevne sobe, da uopće ne stanu na zemlju. Neki mladi par stigao je biciklima i odlučio se bućnuti baš ispred vile – duhovi Rimljana valjda se neće previše ljutiti. Obično se kaže vila, makar je ovo ovdje čitav jedan mali grad, toliko je zidova, stupova i prostorija, a u jednom dijelu su, mora da su tu bile terme, sačuvane i, još uvijek u originalnoj postavci, velike plohe mozaika s biljnim i životinjskim motivima. Uz pojedine zidove gomilice krupne keramike i crijepa, a krhotina ima i u obližnjim, kasnije podignutim suhozidima. Iz svega se naslućuje teško zamisliva raskoš, a unutar kompleksa su bila smještena i tri hrama, posvećena Veneri, Neptunu i dosad neutvrđenom božanstvu.

Foto: M.J. | Bljesak.info / (U)let u antiku :)

Moglo bi se o Verigama pisati satima, moglo bi se u vilu smjestiti čitavu jednu knjižnicu romana, pjesama i znanstvenih radova, moglo bi se… U povratku zastajem pred jednim kažunom, valjda podignutim samo za turiste, pa ispred Etnografskog muzeja s mozaičkom Gospom s Isusom na pročelju, a našao se usput i pokoji kip što ga prije ne vidjeh. Onda među ljude, a ljudi mora biti tamo gdje inače živi kakadu Koki. Tito ga darovao unuci Aleksandri za 9. rođendan, a pošto kakadui nerijetko dožive i stotu, nadživjet će ne samo djeda joj već i nju. I sve je to fino, ali hodočasnici na Brijune uzalud obilaze nekoliko metara visoki kavez, Koki je još u zimovniku.

Na kraju, logično, slijedi kavica u kafiću na rivi. Nadstrešnicu drže, djeluje mi, originalni antički stupovi, a u prolazima originalni antički kipovi. Uvijek na kraju obilaska dumam, ponekad i nešto pametno padne na um. Što se tiče Brijuna, najbolje će biti ovako: niti sam Tito, niti imam toliko novčića da bih mogao u neki od brijunskih hotela ili vila, to je za svjetske džetsetere, a ne za putopisce, nego ću u ruksak fino staviti vreću za spavanje, jedan-dva SDO (znaju šta je to oni što su služili JNA), doploviti i onda se utaboriti negdje u šumi iznad Veriga u koju ionako niko nikad ne zalazi. Možda se začudi neki asocijalni jelen lopatar ili muflon što se provukao kroz ogradu i odvojio od krda, a teško da će me iko drugi primijetiti. Pa fino, par dana, bez priše, vrag odnija prišu, doživjeti Brijune. Eto, tako ću…